banj-(6)

Izložba  Splitske 70-e Feđe Klarića evocira sjećanja na dekadu koja je po mnogima predstavljala jedan od vrhunaca bogate povijesti Splita. Preko stotinu odabranih crno-bijelih fotografija u sjećanje priziva razdoblje snažnog ekonomskog uzleta i širenja grada, Hajduka i Jugoplastike u vrijeme njihove snage i međunarodne relevantnosti, bujnosti muzičke i uopće kulturne scene, živopisne vreve na ulicama, trgovima i plažama, općenitog osjećaja lakoće i sigurnosti življenja koji nam danas nostalgično nedostaju. Konačno, dekada je završila Mediteranskim igrama koje ne samo da su Split na karti Mediterana označile  kao snažno urbano središte, već su radi njih u gradu podignuta zdanja koja i dan danas dominantno obilježavaju splitske vedute kao još nedostignuta mjerila njegovog ciljanog urbaniteta. S druge strane, izložba nas podsjeća i na one tamnije, potisnute slojeve ondašnje zbilje u kojoj se pretenzija dostignuća internacionalnog urbanog standarda izravno sukobljava s ruralnim i malomišćanskim slojevima egzistencije što uporno opstaje u gradskom centru, na tanku pozlatu socijalističkog glamura i pratećeg mu političkog spektakla, te njihov sraz s generalno niskim standardom života običnog puka, na turističke gužve koje se izmjenjuju s egzodusom gastarbajtera…. Mnogi su rekli – bilo nam je gore, a opet nekako bolje.

  Feđa Klarić cijeli je svoj radni vijek proveo kao fotoreporter Slobodne Dalmacije. Njegova karijera i  pretežno područje rada, a rekao bih i privatnog interesa, bio je mikrokozmos Splita: grad, njegovi stanovnici i sva događanja koja su ga činila i čine takvim kakav jest. Stoga je Klarić svojim fotografijama postao jedan od čimbenika afirmacije, ali i stvaranja specifičnog identiteta i memorije Splita kao živopisne mediteranske metropole u kojoj se tradicionalni oblici života živo konfrontiraju s neprekidno nadirućim suvremenim urbanim tendencijama. Njegov Split 70-ih je grad u kojem se, unatoč svim pretpostavljivim problemima, živi neopterećeno. Njegova pozicija stalne prisutnosti, sa zadaćom i sklonošću da bilježi neprekidan tijek gradskih događanja kroz prizmu čovjeka čije je zanimanje za ljude i njihovo ponašanje gotovo antropološko i uvijek benevolentno, učinilo ga je jednim od viđenih građana i kroničara Splita. Klarić je rođeni pripovjedač, njegove fotografske bilješke su anegdotalne i svaka kompozicija kao da zabilježeni motiv uvlači u neku širu priču. Iako je rođen, odrastao i živio u gradu bogate baštine, potpuno mu je nezanimljiva globalno poznata ljepota veduta Dioklecijanove palače, srednjovjekovnih zdanja, Marjana, i drugih znamenitosti. U arhivi koju sam pregledao, sve je to tematski gotovo neprisutno, osim kao scenografija nekog ljudskog događanja. Klarićevom temperamentu bliski su prostori na kojima se ljudi okupljaju i gdje po mogućnosti sve vrvi životom, poput Rive, Bačvica, stadiona, klubova, aerodroma, kolodvora, prostora gradskog i političkog spektakla. Pri izboru fotografija koje će dekadu predstaviti Klarićevim prepoznatljivim rukopisom, stječe se dojam da je bio sveprisutan. Naprosto se osjeća kako prolazi gradom i neprimjetno snima ljude u njihovoj svakodnevnici, bilježi njihove reakcije i susrete, spontana i organizirana okupljanja, osobne i društvene rituale.

  Branko Franceschi

(odlomak iz kataloga splitske izložbe Feđe Klarića)