prvi put u new yorku_0537

Kad je riječ o državniku kakav je bio Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892. – Ljubljana, 1980.) njegova kulturna pozicija kao jednog zanimljivog foto-amatera gotovo je zanemariva i zasjenjena svim drugim što jedna takva državnička pozicija iziskuje. Ipak, nije nepoznato da je Josip Broz bio veliki ljubitelj i pokrovitelj medija fotografije i da je za svoje vrijeme bio opremljen kvalitetnom tehnikom, entuzijastički snimao ljude, događanja i svijet oko sebe. Iako su njegovi stavovi o umjetnosti općenito bili obilježeni pragmatikom politike i – dakako – njegovim osobnim ukusom, fotografije koje je snimao bile su ideološki neutralne. Danas se vidi da to baš i nije tako. Osim što je prikazivao trenutak stvarnosti, medij fotografije je u pravilu skrivao u sebi dubinske slojeve, koji pored očigledno vidljivog prikaza govore o slici mnogo više nego se to na prvi pogled čini.

Ne radi se samo o proširenom kontekstu, povijesnom odmaku u kojem se fotografija često puta ispunjava novim i drukčijim sadržajima, već i o drukčijem razumijevanju osobnosti amatera koji kameru koristi kako bi doživljena zbivanja pretvorio u trajnu sliku.Upravo u tom kontekstu Josip Broz se pojavljuje kao pažnje vrijedan foto-amater. Filmovi koji su prije četiri godine pronađeni u zgradi tzv. „maršalata“ na Dedinju u Beogradu, a sad su najvećim dijelom obrađeni i čuvani u Muzeju Istorije Jugoslavije, pokazuju kako upravo taj „amaterski“ segment medija fotografije još uvijek krije iznenađenja.

Fotografija amatera, dakle ljubitelja fotografije, fenomen je koji u osnovi proizlazi iz demokratske strukture modernog društva i povijest tog fenomena najdublje je vezana uz povijest ovog medija od njegovih početaka. Što više, upravo su se u amaterskoj fotografiji dešavali pomaci koji su širili kulturu i vizualni prostor fotografske slike. Moderno je vrijeme oslabilo poziciju amatera u odnosu na profesionalne fotografe, ali se još uvijek, pa i danas, mogu naći dobri primjeri kreativnog otklona od glavne struje. Ako ništa drugo ta je struja paralelna, istodobna i ne manje vrijedna, jer su ti otkloni najbolji pokazatelji opće vizualne kulture vremena. Amateri dakako – moglo bi se reći – ne znaju od zamijećenog motiva stvoriti sliku, oni su samo „ljubitelji“ medija, pa im to katkad i uspije. Oni su na svoj način pratioci jedne ozbiljne i snažne kreativne discipline koja se koristi određenom tehnikom (optikom i kemijom) da bi na kraju alkemijskim putem stvorila estetsku cjelinu i sliku za pamćenje. Ova se kvalifikacija bitno mijenja kad je u pitanju osoba poput Josipa Broza. Nemoguće je naime njegovu amatersku osobnost izdvojiti iz konteksta Titove državničke pozicije, što dakako ometa pokušaj objektivnog vrednovanja fotografija predstavljenih na ovoj izložbi.

Na svoj način, mjesto im je u obiteljskom albumu. Fotografije koje je snimio Josip Broz nisu bile namijenjene javnoj uporabi. Proteklo vrijeme i povijest učinili su svoje, a i sam nalaz nešto manje od petstotina Leica filmova i dvijestotinjak polaroida što su danas pohranjeni u Muzeju Istorije Jugoslavije dozvoljavaju do određene mjere promišljanje o tim fotografijama na jedan drugi način. Sukladno tome, i odgovarajuću interpretaciju.

To što bi se sve njegove fotografije mogle sagledati u kategoriji „brzog okidanja“ (snapshot) dakle u kategoriji bez neke unaprijed smišljene umjetničke namjere ili medijskog žurnalizma ne umanjuje njihovu vrijednost. One pripadaju dubokom i širokom stratumu opće vizualne kulture koji seže duboko u prošlost, sve do Kodakova izuma male kamere krajem 19. st., a širinom zahvaćaju sve slojeve društva. Josip Broz stoga nije izuzetak i upravo u tom kontekstu moguća je daljnja intepretacija njegovih fotografija. Ipak, iznenađuje kako i ovaj skroman izbor od sedamdeset fotografija, pokazuje da niti taj ljubitelj fotografije, namijenjene isključivo za osobnu uporabu nije bio imun na duh vremena kojim je tada dominirala „subjektivna“ fotografija. Štoviše, unutar te tipologije, upravo su amateri u najširem smislu stvarali taj „duh vremena“, i nitko ili gotovo nitko, nije mogao da ga ne osjeti i uslika na svoj način. U času nastanka ovih fotografija one su dakako bile posve privatne, ali sad, danas, nema nikakva razloga da ih se ponovo vidi i čita. Daleko od toga da bi diskurs o amaterima, dakle i fotografijama Josipa Broza, mogao voditi u pravcu njihova poistovjećivanja i integriranja u visoku poetiku medija; ispravno ih se može sagledati jedino u okvirima amaterskog fenomena općenito i kategorijalnog sustava koji amaterizam određuje. Sagledane upravo u tom kontekstu Titove fotografije postaju zanimljive iz dva osnovna razloga. Prije svega riječ je o državniku, osobi istaknute javne funkcije i svega ostalog što proizlazi iz društvenog i poličkog okruženja, koji sebe nikada nije mogao vidjeti kao amatera. Iz te pozicije, medij fotografije kakvog ga danas vidimo, bio je doista marginalan u odnosu na njegovu javnu funkciju. To je u osnovi svatko mogao biti, ili svako je to i bio. Međutim upravo ta marginalna pozicija u odnosu na medij postaje zanimljiva po nedvosmislenom svojstvu punctuma, koji – kako bi ga opisao R. Barthes – poput munje baca drugo svijetlo na fotografije Josipa Broza. Te slike, iako isključivo privatne naravi, nastajale su spontano i bez pravila o kompoziciji, planovima, kadriranju i tako dalje, ali upravo zbog toga pokazuju neposrednost koju medij imanentno sadrži u sebi. Njihovo svojsto kao vizualni trag jednog osobnog viđenja, jedna je strana medalje odabranih fotografija Josipa Broza. Druga pak strana postaje zanimljiva jer – htio ne htio – amater osjeća duh vremena i s takvim (amaterskim) iskustvom bilježi fragmente iz osobnog života ma kakav on bio i ma kakvom životu osobno bio sudionik.

Sedamdeset izloženih fotografija malo govori na svojoj semantičkoj, simboličnoj razini – riječ je ipak o amateru – ali one mnogo znače kao autentični aides-mémoire jednog razdoblja kada su kamera i fotografska slika postali sastavni dio svakodnevnice. Fotografija svake vrste uvijek je bila prisutna u životu Josipa Broza, uključivši i njegov, uvjetno rečeno, privatni život (Ivo Eterović: Njihovi dani, Beograd 1977.). Na stranu što je fotografska slika njegova lika u određenom razdoblju postala zamalo ikona i kada je njegov lik ostao zamagljen politikom i protokolom. Stjecaju sretnih okolnosti, kao i pažljivoj obradi sačuvanih filmova u Muzeju istorije Jugoslavije, ovaj pomalo neobični foto-amater pokazuje se u drugom svijetlu: posve običnom, znatiželjnom i živom, sklonom da svojom kamerom zabilježi trenutke izvan protokola, ili sam protokol iz vlastite perspektive, zainteresiranom da čak i samog sebe vidi onako kako će ga kamera odraziti u ogledalu, fasciniranom njujorškim neboderima ili meksičkim hramovima, brionskim pejsažem, svojom suprugom Jovankom, vrtovima i osobljem.

U brojnim raspravama o mediju fotografije, poglavlje o amaterskoj fotografiji upotpunjuje cjelinu fenomena fotografske slike. Upravo ta „vrsta“ fotografije zatvara krug razmišljanja o mediju kao jednoj novoj kulturi što je rođena onoga časa kada je 1839. i stvoren. A Josip Broz Tito toj „vrsti“unutar medija, dakle foto-amaterima vrijednih pažnje bez sumnje pripada.

Želimir Koščević

 

Izložba je ostvarena u partnerskoj suradnji s Muzejem Istorije Jugoslavije u Beogradu.