01-07-bahovec

U širokoj povijesnoj retrospektivi hrvatske fotografije od 1848. do 1951. godine koju je 1994. organizirao i priredio zagrebački Muzej za umjetnost i obrt, u više je navrata pažnja bila posvećena amaterizmu, to jest onima koji su se fotografijom bavili iz ljubavi prema novom mediju. To je bio ispravan potez muzejskih stručnjaka, premda ti stručnjaci baš i ne vole amatere. Međutim, kad je riječ o mediju fotografije, amateri su neizbježni; štoviše, može se slobodno reći da su čitavu globalnu i lokalnu povijest fotografije ustvari napisali amateri – od Daguerra nadalje. Jedan od njih je i Franjo Bahovec. U spomenutoj povijesnoj retrospektivi iz 1994. godine njega se ne spominje jer se za Bahovca tada još nije znalo. Zasluga za nalaz i spas (gotovo u posljednji tren) toga dragocijenog materijala pripada gospodinu Josipu Horvatu iz Samobora, vrijednom sakupljaču lokalnih starina, i gospođi Mariji Tonković, muzejskoj savjetnici Muzeja za umjetnost i obrt koja je Horvatov nalaz predstavila u Cro-Art klubu u Zagrebu 2007. godine.

Prema svemu što je sačuvano, Franjo Bahovec bio je zaista pasionirani fotograf, fasciniran novim medijem. Njegove fotografije, točnije stakleni stereodijapozitivi (ovdje treba naglasiti da su sve ovdje izložene fotografije zapravo stereofotografije*, dakle moguće ih je gledati i vidjeti uz pomoć stereoskopa, 3D efekt je doista fascinantan) jasno govore o osobi novoga vizualnog senzibiliteta koji ne pripada više 19. stoljeću, nego novom vremenu 20. stoljeća.

Ne samo da Bahovec bilježi stereoskopskim fotografskim aparatom lokalni krajolik Samobora, već kameru nosi sa sobom na svojim bližim i dalekim putovanjima. Za njegovo zapažanje sve je jednako vrijedno: i lokalni građani i seljaci, osobni život, intima, gradska jezgra Samobora, Zagreb, Beč, London, Prag, Trst, a na kraju i avenije New Yorka. Sve to nipošto nisu tzv. „turističke“ slike, već majstorski birani motivi, prepuni atmosfere, odmjerenih planova i – što iznenađuje – vrlo pažljiva kadriranja. Sa sigurnošću se može reći da je sve to što je vrijedni Josip Horvat spasio i sačuvao značajno obogatilo hrvatsku fotografsku baštinu.

Muzejski stručnjak procijent će stereofotografije Franje Bahovca kao vrijedan dokument vremena. To je zasigurno točno, ali u ovom slučaju nedovoljno. Danas kad medij fotografije prolazi kroz temeljitu reviziju kritičkog vrednovanja, tretiranje Bahovčevih fotografija samo dokumentima vremena zapravo ih obezvrijeđuje i smješta u pogrešnu ladicu. Pogledaju li se pobliže sve Bahovčeve slike nadilaze okvir povijesnog dokumenta i vrlo se direktno mogu povezati s onim antologijskim univerzumom slika na kojem se temelji povijest medija u cjelini. Hrvatska nažalost nema tako kvalitetnu promociju vlastite fotografske baštine kao npr. Mađarska, Slovenija ili Češka (da spomenem samo najbliže primjere), ali Bahovčeva ostavština zacijelo zavređuje veću i širu pažnju od one koju joj može pružiti ova izložba ili lokalni muzej. Kad bi imao pažnju koju zavređuje, Bahovec bi već odavno bio u antologijama sa svojim suvremenicima, ne samo u antologijama europske fotografije, već i svjetske zajedno s Lartigueom, Atgetom, ranim Stieglitzom, Bellocqom, Primolijem i tako dalje i tako dalje. Premda su oni danas visoko cijenjeni kao fotografi, ta gospoda su svoja najvrednija djela ostvarili kao zaljubljenici u novi medij (Lartigue je bio samo dječak, Atget pomoćni glumac, Stieglitz možda jedini profesionalac, Bollocq djelomično profesionalac – djelomično amater, Primoli grof.).

Uočljiva je Bahovčeva vještina da u pravi tren, s tadašnjom tehnologijom koja se ubrzano razvijala u prva dva desetljećja 20. st., uhvati kako atmosferu prostora, tako i trenutak vremena. Gotovo na svakoj slici Bahovec sebe dokazuje kao osobu svog vremena, ne samo po građanskom habitusu, već i po kulturi zapažanja. Razumljivo je da sa svoga prekooceanskog putovanja donese u Samobor snimak Nijagarinih slapova, ali iz New Yorka Bahovac ne donosi tada već dijelom izgrađene vertikale velegrada, već jednostavne ulične prizore! Slično Bahovec postupa u Pragu, Trstu, Grazu Beču itd., ali i u Zagrebu i Samoboru.

Vrijednost je otkrića stereofotografija Franje Bahovca neprocjenjiva. Osobno smatram da ta ostavština vrijedi svakog truda je se pažljivo sačuva i cjelovito predstavi javnosti. Samoborska Foto Galerija Lang predstavila je u tri navrata jedan manji dio Bahovačeva opusa u nadi da će vrijednost (dokumentarna, estetska i poetska) biti prepoznata od institucija koje su zadužene za očuvanje fotografske baštine. Zasad ništa od toga. U kontekstu svih razina europskih integracija kultura Bahovčevih fotografija argumentirani je prilog europskoj pripadnosti jednog malog gradića na „dalekom Balkanu“. U tom prilogu govori se prije svega o kulturi koju danas odasvud nagrizuju strani i domaći shopping-centri i medijski populizam. A kultura jest identitet, a Franjo Bahovac tom identitetu daje vrlo, vrlo ozbiljan argument.

Želimir Koščević

 

Franjo Bahovec (Samobor, 1851. – 1924.) bio je ugledni građanin Samobora i očigledno veliki ljubitelj novog medija. Njegove fotografije svjedoče svojedobno o ključnoj ulozi amatera u razumijevanju i primjeni fotografije. Ne radi se samo o upotrebi stereofotografije kao tada – početkom 20.st. novoj tehnologiji medija fotografije – već i o posve novoj, svježoj vizualnoj kulturi. Njegove fotografije kako iz Samobora, tako i iz svijeta kojim je putovao, te fotografije koje je snimio u intimi privatnosti, obogaćuju hrvatsku fotografsku baštinu vrijednim prilogom. Dio fotografskog opusa Franje Bahovca predstavila je i Foto Galerija Lang 2007. godine u okviru velike izložbe na temu akta u Hrvatskoj fotografiji, zatim na 45. zagrebačkom Salonu u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu u svibnju 2010., potom u Muzeju dekorativnih umjetnosti u Parizu u jesen 2012. i u Ljubljani tijekom siječnja i veljače 2013. godine.