COVER

Serija polaroida Igora Kuduza Četiri godišnja doba započeta je 2008. godine kao slučajni pokušaj bilježenja ekstatičkog doživljaja prirode. Snimanje panoramnih krajolika na polaroide 6,2 x 9,9 cm za kućnu upotrebu traje i danas tako je izložba u Galeriji Lang tek izvadak iz živog i nezavršenog umjetničkog procesa. Autor ove radove objašnjava kao plod izazova smještanja nečega vrlo velikog, širokog i bremenitog atmosferom u sasvim ograničeni pravokutnik polaroidnog snimka.

Igor Kuduz se u svim svojim radovima bavi ispitivanjima procesa doživljavanja i bilježenja doživljenog. Pokušava specifičnim postupcima razotkriti odnos prema prirodnom i socijalnom prostoru našeg postojanja te taj naš odnos učiniti vidljivim u svojim radovima. Njegovi su radovi uvijek priča o zauzimanju pozicije ili u najmanju ruku o razotkrivanju koda. O ovim polaroidima autor kaže da su se stiskanjem u maleno polje sve osobine trenutne ljepote krajolika izgubile, da nema tu više ni planova, ni fokusa ni likova a ipak je atmosfera ostala. Atmosfera u nevelikom polju ničega…

Igor svoj postupak uspoređuje s pokušajem da se demižonka od pet litara istoči u čašu od dva decilitra. Što će se dogoditi? Što je ono uhvaćeno u čaši? Na svim polaroidima jednini je konstantni motiv vodoravna linija horizonta. Godišnja doba, doba dana kao i sva zanosna obilježja odabranog trenutka u potpunosti su se izgubila. Igor Kuduz je opčinjen mogućnošću da se napravi bilješka tako oslobođena posebnosti. Taj trenutak je tu i mi ga prepoznajemo iako ne sadrži više gotovo ni jednu specifičnu osobinu: jesenju boju svjetlosti, razigranost zasnježenih stabala, neobično nebo ili širinu pučine…

Ako pažljivo pogledamo ove snimke vidjet ćemo da su one puno više polaroidi, nego što su bilješka krajolika u jesen, zimu, proljeće, ljeto. Čak i najjači faktor diferencijacije radova u ovoj seriji proizlazi iz tehničkih osobina samih polaroida koji se na velikim hladnoćama ne mogu potpuno razviti. Pa zato onim zimskima nedostaje boje i svjetlosti a ljetni blistaju plavetnilom.

Želim reći da je ta neprimjerenost medija, upotreba malenog ograničenog polaroida za snimanje velikih pejzažnih poteza otvorila polje slobode i dala mu mogućnost da obrati našu pažnju na ono što je njegov primarni sadržaj: kod gledanja, njegovo osvještavanje i relativiziranje. Igor kod ne razbija čekićem on samo upire prstom u njega. To najčešće nije dovoljno, ali bilo što drugačije bilo bi pogrešno.

Marina Viculin