SANJA IVEKOVIĆ | „Paris, Berlin, New York, Kairo...“

S ovom serijom Sanja Iveković je u grupi onih koji snimaju one koji nešto gledaju i snimaju. Ona to ne radi kao Martin Parr, koji snima turiste što snimaju rimske monumente fasciniran njihovom šarolikom odjećom, već dokumentira situaciju koja je za nju, kažimo to odmah, nalik na performans. Njeno očište, koje je za neki metar ili dva drugačije od očišta fotografa kojega snima, a koji pak snima grupu turista ispred Keopsove piramide, asocira je na nešto drugo od onoga što je fotograf želio dobiti na svojemu snimku. Turist fotograf  namješta svoj model za njegovu foto šalu, tako da mu u prizoru njegovoga tražila piramida bude točno na dlanu ili kao umanjena stisnuta maketa piramide između njegovih dviju ruku. .....

Da je Sanja Iveković, hipotetski, danas u blizini Josephsona ili Weiweia u trenutku kada oni snimaju svoje fotografije sigurno ne bi snimila njihovu preklapajuću poziciju prvog i drugog plana. I što bi dobila? Ljude u pejzažu s tijelima u «čudnim» pokretima, bezrazložnim položajima. Bili bi to pokreti svojevrsnog perfomansa za kameru, ali ne za onu prvu već ovu drugu, njenu, malo pomaknutu kameru. Ona, ta kamera, više ne vidi «čuda» u drugom planu u interakciji s prednjim planom, i ne komentira ništa. Bez komentara vraća nas u čudne situacije u samom prvom planu ili bolje, podcrtava nam važnost samog prvog plana u kadru.  Važnost nas samih, a što smo s vremenom zaboravili.
g.t. (odlomak iz predgovora)