PS_akvarij02

Kroz cijelu povijest umjetnosti životinje su bile inspiracija i motiv umjetnicima. Počevši od crteža na zidovima špilja pa preko gotovo svakoga stilskog razdoblja i umjetničkog pravca pronašle su svoje mjesto unutar kompozicija. Ako se zadržimo na 20. stoljeću dovoljno je samo spomenuti imena slikara poput Pabla Picassa, Andyja Warhola, Paula Kleea ili Fride Kahlo na čijim su se djelima našli redom psi, mačke, majmuni.

No, pokušamo li se sjetiti kornjače kao motiva, shvatit ćemo da kao takva dosad i nije bila mnogo eksploatirana. Ali upravo kornjača zanima autoricu fotografija koje možemo vidjeti na ovoj izložbi. Ona je po mnogočemu posebna životinja, ne treba ni spominjati fascinante činjenice o ovoj vrsti poput one da na zemlji postoji više od 250 milijuna godina što je čini starijom od dinosaura ili da je upravo ona životinja najduljega životnog vijeka.

Zanimljiva je tako bila i Pueblo Indijancima koji su je prije tisuću i petsto godina crtali na stijenama, ali i firentinskom bankaru i meceni iz doba renesanse Cosimu de Mediciju. Upravo je kornjača bila dio njegove imprese s motom ˝žuri se polako˝. Ako pogledamo njegovu biografiju, nameće se pitanje je li on išao sporo, ali sigurno, no ta osobina na koju nas ovaj gmaz podsjeća svakako je na cijeni. Danas smo više nego ikad u ovome postmodernom dobu u kojem živimo opterećeni brzinom – brzom zaradom, brzim napredovanjem, brzim odnosima. Činjenica da sve želimo odmah dovela nas je do sveopćeg otuđenja jer takvim tempom pojedincu ponestaje vremena i za njega samog i za okolinu. Vremena možda nađemo tek unutar virtualnog svijeta, nazovimo ga našim suvremenim akvarijem. U njemu nas mogu vidjeti, ali ne dotaknuti, izloženi smo, ali opet nedostupni.

Na fotografijama je kornjača u prvom planu, a obrisi ljudi su u pozadini, no autorica vještom igrom svjetla i sjene briše granicu među njima te time postavlja pitanje: tko je zapravo unutra, a tko vani? Kornjača ili ljudi u pozadini? Svjesni smo da granica među njima mora postojati, no ne vidimo gdje je i što ona znači. Pa iako emprijski nemamo dvojbe oko toga tko svoje dane provodi zatočen – autorica postavlja pitanje jesu li ovi ljudi slobodni? Spomenuti imperativi suvremenog društva kojima je brzina zajednički nazivnik dobrano nas ograničavaju u onome što bismo htjeli. Isto nas sputava u njegovanju odnosa tako da se većina na kraju dana vraća u svoj kavez. Zbog navedenog sasvim se logično nameće pitanje – tko je ovdje zatočen? No situacija nije jednaka – za razliku od ove životinje, mi smo se u svoj kavez sami zatočili. A iako na jednoj fotografiji vidimo nešto što bismo mogli protumačiti kao krik, odnosno vapaj životinje lišene slobode, to bi nas nužno trebalo potaknuti na razmišljanje o čijem je ovdje vapaju zapravo riječ.

Maruša Stamać

Petra Slobodnjak (Bjelovar, 1988.) na završnoj je godini studija na Grafičkom fakultetu u Zagrebu – smjer dizajn grafičkih proizvoda. Fotografijom se počela baviti još u osnovnoj školi kao članica Fotokluba Bjelovar u kojemu je i danas. Polaznica je radionica i edukativnih programa Hrvatskog fotosaveza. Dosada je imala dvije samostalne izložbe i sudjelovala je na velikom broju grupnih izložbi. Dobitnica je velike nagrade Hrvatskog fotosaveza za najboljeg mladog autora na natječaju Hrvatska fotografija 2008., a dvije godine zaredom je finalistica natječaja Photodays (2011. kategorija akt, 2012. kategorija pejzaž).