Episkopalni kompleks, Solin

Često se smatra da oko kamere u svojem optičkom savršenstvu dovodi u pitanje stvarno postojanje objekta. To je samo djelomično točno, jer ne treba zaboraviti da hladno savršenstvo medija u pravilu oplemenjuju um, oko i ruka čovjeka, koji svojstva medija pretvaraju u poruku. Te osobine medija duboko je svjestan splitski fotograf  Živko Bačić. Zadatke koje dobiva u okviru konzervatorske službe daleko su od rutine; njegove fotografije dalmatinskih spomenika kulture i prirode  nadilaze potrebu službe i postaju autorska cjelina vrijedna  pažnje.

Interpretacija spomenika  kulture i prirode u mediju fotografije zahtjeva prije svega iskusno oko i drugo, razumijevanje šireg kulturnog i civilizacijskog konteksta objekta čiji će trag fotograf  prenijeti u sliku.  Bačić se formirao unutar specifične poetike splitskog Foto kluba, s jednom bitnom razlikom od klupske sklonosti  prema dokumentarnom neorealizmu.  Bačić se radije okrenuo optičkom perfekcionizmu, što je uostalom i bio zahtjev posla koji obavljao za konzervatorsku službu. Ali u to optičko savršenstvo Bačić je znao ugraditi osobnu viziju koja besprijekorno reinterpretira kulturni spomenik, koji u tom času prestaje biti  konzervatorski dokument i postaje atraktivna slika nacionalne kulturne baštine. U cjelini spomenika ili u njegovom biranom detalju razabire se ruka  (ili oko) majstora fotografije koji odabrani  motiv navodi na njegovu  duhovnu dimenziju, na njegov povijesni kontekst. Fotografija mu ne bilježi zbivanje, kao što je tako često u tradiciji splitske fotografije, već sama statika  spomenika  (ili pejsaža) postaje zbivanje po sebi. A ono je oplemenjeno slojevima prošlosti, i kao takvo mnogo govori o prošlim neimarima, o proteklom vremenu, o izgradnji, rušenju, zapuštanju i ponovnom otkriću ljepote u slici.

Bez sumnje Bačićeve fotografije kulturnih spomenka i prirode mogu se  smatrati svojevrsnim dokumentom kulturne baštine. Ali odmah po prepoznavanju motiva uviđa se druga, viša interpretativna razina njegovih fotografija. Očito je da u tom slučaju vladaju estetski kriteriji i izgleda da su ti i takvi kriteriji jedino mjerodavni. Oni uvode fotografiju Živka Bačića u sferu umjetnosti i tako njegove fotografije treba i gledati.

Želimir Koščević

Živko Bačić  (Zadar, 1946.). Krajem 1965. godine doseljava se u Split, a već sljedeće godine učlanjuje u foto-sekciju Studentskog društva narodne tehnike „Ruđer Bošković“ (poslije Foto klub „Ruđer Bošković“). Od 1973. godine radi kao fotograf u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a u istoj je instituciji, aktualnog naziva Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, umirovljen 2013. godine. I nadalje snima spomenike i umjetnine surađujući s bivšom ustanovom, kao i drugim kulturnim ustanovama u zemlji. Njegove fotografije objavljene su u nizu domaćih i stranih časopisa, stručnih publikacija i knjiga te izložene na brojnim izložbama. Samostalno izlaže od 1977. godine. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Dobitnik je nagrade Splitskog salona 1983. godine i kolektivne nagrade „Vicko Andrić“ 2001. godine.

Program Foto Galerije Lang pomažu:

Grad Samobor, Zagrebačka Županija, Ministarstvo kulture RH